Bila je noć. Mjesec su pokrili tamni oblaci iz kojih je svaki čas mogla pasti kiša. Pokoja munja nakratko bi znala obasjati crno nebo. To nam je donekle pomagalo. Rachel, Maggie i ja koračale smo kroz gustu šumu, već izmučene od puta. Morale smo proći šumu da bismo došle do Hogwartsa. Do te gnjusne škole koju nikad nisam voljela. U kojoj su svi tako sretni, i nitko ne voli tamu. Čak ni Slytherini, oni kojima bi to trebao biti posao, oni koje to čini Slytherinima. Otkako je Severus otišao, Slytherini više nisu tako mračni i postali su dobri s Gryffindorima. Hvata me jeza od same pomisli na to. Kako su samo mogli iznevjeriti svoj dom, dom Salazara Slytherina. Ja sam zadnji potomak tog plemenitog čovjeka. Moram očuvati njegovu čast. Nikad ga neću iznevjeriti. Riješit ću se svih mutnjaka i bezjaka kao što je on htio. Ta pomisao izvukla je zlobni osmjeh na moje lice.
„Ivy. Ivy! IVY!” Maggie me prenula iz razmišljanja. Ona i Rachel nekako su uplašeno gledale u mene. Znale su da razmišljam o mutnjacima. Predobro su me poznavale i znale su što znači moj zlobni osmjeh.

Stajale smo u ravnateljevu kabinetu. U kabinetu tog odurnog čovjeka kojeg sam oduvijek mrzila. Ni on mene nikad nije volio. Gledala sam ga očima punih prijezira, želeći mu što mučniju i bolniju smrt. On mene nije htio pogledati. Bojao me se. Znao je da sam poput Voldemorta, ali isto tako, znao je da ga ja bolje poznajem. Puno bolje. I znam koje su mu slabe točke. Danas ću to upotrijebiti.

Pošto sam znala da meni neće vjerovati, pustila sam cure da govore. Napričale su mu svakojake gluposti, i on im je povjerovao. Samo je mene sumnjičavo motrio. Pogledi su nam se sreli. Ispunio me stravičan bijes, želja za ubijanjem. Uzvratila sam mu pogledom punim mržnje, pogledom koji je govorio: Umri.

Vjerovao je Rachel i Maggie, povjerovao je da nismo smrtonoše. Primio nas je, dajući nam do znanja da će na nas posebno motriti. Jer ipak, ja sam bivši Slytherin. Izašle smo iz kabineta, sretne što smo uspjele. Ja sam bila sretna koliko je to moguće za tako bezosjećajno stvorenje. Pogledala sam kroz prozor, vidjevši kako sitne kapi kiše sve brže udaraju i klize niz staklo. Kiša je bila sve jača, a to je u meni pobuđivalo mračno zadovoljstvo. Voljela sam kišu, iz nekog posebnog razloga. Ona je sve ljude činila jadnima i pokunjenima, što je mene veselilo. Bar koliko je moglo. Promatrala sam hodnike. Sve je bilo tako mirno, svi su spavali. Svi su postali dobra dječica. Moje veselje naglo je splasnulo.

„Čestitam cure, savršeno ste obavile svoj posao.” Voldemort je nazdravljao za večerom. Pogledi su nam se sreli i ja sam osjetila zadovoljstvo u njegovom pogledu. Možda je tu bio i koji komadić sreće, ali najveće je bilo zadovoljstvo. Nakon večere, svi su pričali do dugo u noć. Osim mene, ja sam otišla u sobu. Nisam bila umorna. Jednostavno, trebala sam malo mira. Htjela sam malo biti sama. Ležala sam na krevetu slušajući kišne kapi kako udaraju u prozor. Zamišljala sam sebe kako stojim na kiši u mrkloj noći. Ali ne samu. Zamišljala sam kao se ljubim s dečkom, a kapljice hladne kiše klize nam po obrazima. Nikada nisam imala sreće u ljubavi. Nikad se nisam poljubila. Nikad nisam imala dečka. Kada bi se to barem promijenilo. Ne tražim puno, samo malo ljubavi.

Maggie i Rachel su igrale metloboj, a ja sam ih promatrala. Nije mi se dalo igrati, bila sam pre umorna. Bio je lijep dan, sunce je sjalo.
„Hej ti, ti u zelenoj majici!” Par metara od mene stajao je nepoznati čovjek. Obraćao se Maggie. „Što je?” Doviknula mu je iz zraka. „Siđi! Moram razgovarati s tobom!” Doletjela je do nas i sišla s metle. „Ti si napala moju kćer?” O čemu on to govori? „Da, jesam, imate što protiv?” Opet će upasti u nevolju. „Maggie! Ne razgovaraj tako!” Rachel je doletjela do nas. Nije sišla, i dalje je letjela. Na licu joj se ocrtavala zabrinutost. „Ti napadaš moju kćer? Kako se samo usuđuješ! Znaš li ti tko sam ja???” Sad je i on nepristojan. Počet ću se uplitati. „Ne, ne znam tko ste vi. Ali me zanima kakav to otac dolazi braniti 25 godišnju kćer? Ona je čak starija od mene, zašto ne dođe sama?” A ja sam mislila da je napala nekakvu klinku. Odahnula sam s olakšanjem. „Tako ti razgovaraš sa mnom? Vidjet ćeš ti, vidjeti…” Sad sam zbilja ljuta. Rachel me gledala s dozom opreznosti. Znala je da ću uskoro planuti. Polako sam ustala, što nitko nije primijetio. „Što ću vidjeti? Vas kako bježite od mene?” Okrenuo se prema njoj i izvukao štapić. Ja sam stala ispred Maggie, držeći štapić u ruci. Rukav lijeve ruke bio mi je razrezan, toliko da je mogao vidjeti Tamni znamen. Ugledala sam strah u njegovim očima. A on je u mojim očima mogao vidjeti bijes. „Recite meni tko ste! Ajde, da vas sad čujem! Tko ste vi da napadate moju sestru?” Kad je vidio da se ne šalim, okrenuo se i počeo bježati. „A ne, meni nitko ne bježi sve dok mi ne odgovori na pitanje! Crucio!” Izviknula sam puna bijesa, a sljedećeg trenutka previjao se na podu. Njegov vrisak parao je bubnjiće, ali mene je to usrećivalo. Moj zlobni smijeh nadjačavao je njegovo vrištanje. Uživala sam stojeći nad njegovim tijelom koje se previjalo od užasne boli. Nisam ga namjeravala ubiti, iako je tako izgledalo. Pustila sam ga, usput mu dovikujući: „Evo, pustila sam te, tako da sljedeći put dvaput promisliš prije nego napadneš moje sestre!” Za mnom su dotrčale Rachel i Maggie. „Ivy! Baš si morala to učiniti?” Rachel nikad nije voljela da ja mučim ljude iz puke zabave. „Da, jesam! Nitko neće napadati ijednu od vas dok sam ja u blizini!” Okrenuvši se prema njima spremila sam štapić i bijes u meni se malko smanjio. „Bravo, bravo! Čestitam Ivy, lijepo si to učinila!” Niz stube se spustio Gospodar tame. „Gospodaru! Vidjeli ste što se dogodilo?” Bila sam iznenađena, ali istovremeno i zadovoljna što me pohvalio. „Da vidio! Čuo sam tvoj smijeh i njegovo vrištanje. Pa me privuklo.” Nasmiješio se. Koliko je to moguće kod njega. „Zbilja si ga lijepo sredila. Zaslužio je to. To je prava Ridd… Ovaj, Slytherinka!” Potapšao me po ramenu i otišao. Mi smo otišle natrag van, samo što sam sad i ja igrala.

By: Ivy

Meni se jako sviđa ovaj post, ovo mi je jedan od boljih. Kad sam ga pisala bila sam užasno ljuta pa je zato tako mračan i pun mržnje. Barem se meni tako čini.

03.08.2007. | 23:11 | Komentari (23) | Print | # |

Maggie Larkins

Sjedila sam do Ivy i gledala je :"Iskreno, Ivy, ovo što je rekla Rachel, sve to poričem! Trebala si ubit onog klipana, šta on ima nas vrijeđat! Kunem ti se, kunem ti se čim god hoćeš, da ga ti nisi ubila, ja bih to učinila!! A kako su se tek Smrtonoše usrale kad si ih pogledala... Svi su pokunjili glave, kao da mole za oprost!!"
Ivy me pogledala i pitala:"Stvarno to misliš?"
"Najstvarnije!" rekla sam i zagrlila je. "Znaš da tebi ne bih lagala... Pa sestra si mi..."rekla sam i dodam tiše "I ne želim da me ubiješ." Prasnule smo u smijeh, a onda je ušo Voldy. On je poznavao ovu staru raspadnu kuću Riddleovih više od svih. "Znači, našle ste ovu prostoriju?"
"Da, Gospodaru." rekle smo uglas
"Joj, znate da mi se tako obraćate samo kad smo među Smrtonošama! Sad me zovite kako hoćete!"
"Jel može Voldy?" bez straha sam upitala
"Ako je kako hoćeš, onda može." prvi put sam na tom hladnom licu vidjela osmijeh. Čudno mi je izgledao
"Ivy, moram ti čestitati."
"Na čemu??" pitala je
"Ne igraj se lažne skromnosti jer ćeš završiti kao on!" zagrmio je svojim užasno sablasnim glasom
"Oprosti!" rekla je, a ja sam samo sjedila sa strane i slušala razgovor "I hvala na čestitkama, ali stvarno nisu potrebne, jer je klipan zaslužio što je i tražio. Usprotivio ti se, a to znači smrt, zar ne?"
"Upravo tako!" rekao je i dodao "Ali, zašto si to učinila?"
"Zašto, zato što se očekivalo i zato šta ga nitko nije htio ubit, majko mila!"
"Joj, mogu bit i Voldy i Voldek, al nemogu bit mila majka!" Prasnuli smo u smijeh,a onda se uozbiljio. "Sutra je Skup ujutro." reče
"U koliko sati?" pitam
"Kad dođete."rekao je i otišao
"U redu, kad smo mi s Voldyjem na ti?" pitala me Ivy.
"Ja neznam." rekla sam sa izrazom čuđenja na licu. Već je bila večer, a sutr ujutro rano (Smrtonoše 7h, sestre Larkins 9h) Ležale smo u krevetima kuće Riddle, a Smrtonoše su bile kod svojih kuća. Ujutro me probudila buka aparatiranja ispred kuće. Nisam se obazirala, nego sam nastavila spavati. "Maggie, zašto Smrtonoše dolaze, pa nije Skup?" pitala je zabrinuto Rachel
"Je. Rano ujutro."
"Pa sad je već 7!!"
"Da, al je Voldy reko da dođemo kad oćemo."
"Dobro, al ja sad odlazim!"
"Ako želiš čekati..." ubacila se Ivy.
Rachel je otišla, a mi smo ostale u sobi cerekajući se.
U 15 do devet smo krenule do Dvorane za sastanke i Skupove. Ušle smo a Voldyja je sjedio pokraj. Evo, kad smo svi na okupu, možemo krenuti. "Gospodaru, gospodaru, to treba kazniti mučiti..." Prepoznala sam Crvorepov glas. U meni je počeo ključati bijes...željela sam mu smrt. Pogled pun gnjeva sam uputila Voldyju, a on je kimnuo. "Curcio!!!!!!" Crvorep se previjao na podu, a ja sam se smijala. Zlobnim, visokim smijehom. Svi u dvorani osim Voldyja su zadrhtali, a ja sam se smijala. Sve više, i više. Taman sam se spremala da bacim na njega posljednju kletvu, Avada Kedavru na njega a onda sam osjetila nečiju hladnu ruhu na svojoj podlaktici. Taman sam tog debila ubiti, kad sam shvatila da je to Voldy."Dosta bi bilo." rekao je ozbiljno
"ali....."
"Ne želim čuti. On mi je pomogao da dobijem tijelo, ne zaslužuje smrt." rekao je
"U redu. Oprosti..."Kad sam shvatila što sam rekla brzo sam dodala "...te"
"U redu, nastavimo" rekao je "Moje špijunke će pripomoći tako što će se učlaniti u Red Feniksa. Imali smo Snapea, ali on je, na žalost u Azkabanu. Zato imamo Maggie, Ivy i Rachel. One će nešto ispresti Dumbledoreu, pa će ih pustiti u Red. One će nam prenositi sve informacije koje tamo saznaju, pravit će se da pomažu, ali su zapravo Špijuni. To je sve za danas. BRIŠITE!!!!!" Sve Smrtonoše su se smjesta dezaparatirali, pa smo ostali Voldy, Ivy, Rachel i ja. "U redu. Iako se ponovilo gotovo sve isto što i jučer, vrijedilo je da se za vrijeme aparatiranja malo guše." Svi smo se smijali, iako Rachel malo usiljeno i nesigurno.

By:Maggie

17.07.2007. | 09:36 | Komentari (35) | Print | # |

Voldy i ekipa.....

U proteklih par godina dogodilo se puno toga.... Ja više nemam 17 godina nego dvadeset jednu. Ali od svih stvari koje su se dogodile najviše je promjena bilo u mom odnosu s Ivy i Maggie... Hmmm... Od najvećih neprijateljica mi smo postale nerazdvojne. I saznale smo jednu jaaako bitnu činjenicu: mi smo sestre blizanke, zapravo prikladniji naziv bio bi trojke. Ipak u nekim stvarima nije došlo do promjena:
Ivy je postala (zapravo ostala) zla i jedino do čega joj je stalo je njena obitelj
Maggie ni sama ne zna jel' na strani dobra ili zla,samo zna da nitko ne smije ni taknuti njene sestre

Dakle kao što možete primjetiti obitelj nam je najvažnija jer to je jedino što imamo
U posljenjih par godina Voldemort nas je pripremao za posao koji ćemo obavljati za njega, biti ćemo njegovi špijuni u Red Feniksu.....

U Voldemortovom dvorcu....

Bila sam u velikoj dvorani u kojoj su se obićno odvijala sva veća okupljanja koja bi sazvao Voldemort.Svi su prićali pa nisam mogla čuti ni vlastite misli.Voldemort je podigao ruku što je svima bio znak da je prići došao kraj.

"Došao je ćas za ono što sam čekao već godinama....Moja tri špijuna pokazao je na Ivy,Maggie i mene)
su spremana za ubacivanje na suprotnu stranu,na stranu neprijatelja! Budu li obavile sve kako treba omogućit će mi da se dignem moćniji nego ikad i nitko me neće moći spriječiti!" -objašnjavao je Voldemort okupljenim smrtonošama
"Gospodaru,nisam baš siguran da su one dobar izbor za nešto tako važno.Hoću reći trebat će vam netko tko je spreman na sve bez obzira na sve.One nikad nisu koristili Avadu Kedavru što po mom mišljenju dokazuje da one ipak nisu spremne na sve samo za vas!" - javio se jedan smrtonoša
Voldemortovo lice poprimilo je izraz kao da bi ga mogao ubiti,ipak nije to napravio, bar ne on...
"Avada Kedavra!!!" zaderala se Ivy,a zatim streljajući ostale smrtonoše pogledom upitala :" Ima li netko u ovoj prostoriji tko još uvijek misli da nisam sposobna ubiti?!"
No nitko nije progovorio,jer nitko se nije htio pridružiti smrtonoši koja je ležala na podu-mrtav....
"Dobro sad kad smo riješili ovaj problemčić možemo nastaviti..." -rekao je Voldemort glasom koji je odavao da mu je svejedno što se događa ljudima oko njega.

Kad je sastanak bio gotov, mogli smo se razići,a ja i moje sestre smo otišle na mjesto gdje nas nitko nije mogao pronaći da bi nastavile razgovarati.
"Ivy jesi li baš morala ubiti onog čovjeka?" -upitah
"Da, morala sam.Jer to su svi oćekivali!"
"Kako misliš oćekivali?! Ubiti nekoga nije šala! kako možeš biti tako bezosjećajna?
"Kako ne shvaćaš? U svijetu gdje živimo vlada pravilo ubij ili budi ubijen!Da ga ja nisam ubila,misliš da Voldemortu to ne bi bilo sumnjivo?Misliš da onda on ne bi ubio mene ili jednu od vas?!"
Shvačajući toćnot njenih rijeći nanervirano sam izletila iz sobe... Jednostavno, ubijanje nije bilo nešto što bi ja ućinila...

by:Rachel

13.07.2007. | 23:15 | Komentari (16) | Print | # |

Slagalica

Šetala sam Hogwartsom jer nisam mogla spavati. Bio mi je užasan dan. Baš kad sam pomislila da bih mogla malo otići van i udahnuti svježeg zraka, pred vratima sam vidjela nekoga. Bila je to ona odurna Larkinsonica. "Što li ona radi ovdje u ovo doba noći?" bilo je prvo što sam pomislila. Sakrila sam se iza oklopa jer nisam željela da me vidi. Pa da me onda tužaka profesorima. Kad je ona izašla i ja sam krenula prema vratima. Već sam bila blizu vratiju kad sam začula šum iza sebe. "Da nije ona glupa Mcgonagallica?". Opet sam se sakrila, ali ovaj put u ormar za metle. Kroz pukotinu u vratima gledala sam što se događa. Bila je to ona dosadna Spinnova. Kad je ona izašla, ja sam krenula van. "Dobro bi mi došao plašt nevidljivosti. Sutra ga idem ukrasti Potteru.". Jako me zanimalo kamo su se te dvije glupače uputile pa sam ih slijedila. Išle su prema Zabranjenoj šumi. Slijedila sam ih do prvog stabla, a onda sam se spotaknula i pala. Maggie me čula i okrenula se. Ja sam samo mirno ležala pa je ona krenula dalje. Tiho sam ustala i gledala kud hodam. Došla sam do jednog grma, iza kojeg je bila nekakva neobična svjetlost. Sigurno je nekakav sastanak. Pogledala sam preko grma i ugledala... Voldemorta i ostatak društva. Rachel je bila s njima, a Maggie je upravo razgovarala s Voldyem. Pa kaj oni rade ovdje? Danas nije nikakav sas.. Ah, da! Pa danas je Skup. Isuse, kako sam mogla zaboraviti? Kaj da sad radim? Ne mogu se ovdje pojaviti, Voldy će me ubiti jer kasnim. Ne doslovno. Ako odem, ubit će me kasnije jer se nisam pojavila. Doslovno. Odlučih. Izašla sam iz grmlja, a nitko me nije ni primjetio. "Khm!" Nakašljala sam se da bih privukla pozornost. Svi su se okrenuli prema meni.
Voldy: "Napokon... Posljednji dio slagalice... Koji uvijek kasni..."
Ja: "Oprostite, Gospodaru, bila sam zaboravila da je danas Skup..."
Crvorep: "Kazniti je, Gospodaru, kako je mogla zaboraviti na Skup?"
Voldy: "Tišina!"
Jesam li zaboravila spomenuti da sam smrtonoša? I to Voldyeva mezimica? A Skup vam je najvažniji sastanak Voldya i kompanije.
Rachel i Maggie su me blijedo gledale. Nisu znale da sam dio Voldyevog društva.
Ja: "Gospodaru, o kakvoj to slagalici pričate?"
Voldy: "O špijunskoj slagalici... Ti i ove dvije dame bit ćete špijunke..."
Ja: "Ha??? Ja z njima? Nema šanse!"
Maggie: "Uopće nema šanse!!!"
Rachel: "Neću!"
Voldy: "Gotovo je... Nema opiranja gospodaru!"
Isuse! Morat ću raditi s tim kokošima! Što sam ja Bogu skrivila...?

By: Ivy

06.06.2007. | 22:22 | Komentari (15) | Print | # |

nastavak....

Kad smo hodali prema van sijevala sam očima pogledavajući Rachel i Ivy. Ja sam razbila prozor, ali nisam namjeravala to priznati, pa makar me mučili do smrti. Ionako smo već imali kaznu. Čemu ih spašavati kad se mrzimo??? Točno se sjećam što se dogodilo. Rawenclavi (mi) smo imali Napitke sa Slytherinima. Ivy i ja smo se opet gađale urocima kad je moj urok omamljivanja pogodio prozor. Nisam ni skužila, a već sam bila kod društvene. Bila sam pospana, pa sam otišla spavati...

............................................................


Probudila me moja best frendica Anna opet psujući. Peevs se samo nje istinski bojao od živih (uz Krvavog Baruna, ali on je mrtav).
"Peeves!!! Bježi odavde dok ja tebe nisam počela gađati balonima!!!!"
Peeves je pobjegao brzinom vjetra kad je skužio da je ovo naša spavaonica. Krenula sam na Preobrazbu. Imali smo novog profesora,al samo na zamjeni, zove se Mathias Johnson. Tip je fakat dobar profesor. Animagus je (ko i McGonagallica) pa nam je znao dobro objasnit gradivo. Pretvara se u buldoga. Anni je strgo novu torbu zajedno s knjigom iz Čarolija. Nakon još 2 sata Napitaka, bio je ručak. Ja nisam htjela jesti. Nisam bila gladna. Otišla sam u spavaonicu. Legla sam i razmišljala. Razmišljala o Voldemortu. Toliki ga se boje. Toliki su patili zbog njega. Ja nisam. Ne bojim ga se. Ja zapravo ni ne znam što sam. Ne znam jesam li dobra osoba ili loša osoba. Uživam u mučenju drugih, a kad netko učini mojim frendovima nešto nažao (ili nedo Bog meni) odmah sam ljuta ko ris. Odlučila sam. Postat ću smrtonoša. Pa nek me voda nosi. Bila bi mi čast nekog ubiti za Voldemorta. Samo trebam čekati pravi trenutak kada smrtonoše i Voldemort budu u Zabranjenoj šumi. Samo treba čekati taj trenutak kada ću se predati silama zla, ali odmah se javio glasić u glavi: "Ne, ti to ne smiješ, ti nisi zla!!" Onda drugi glas:"Je, ona je najzlija osoba svih vremena *pakostan smijeh*!!!"
Tako su se glasići svađali. Ja sam ležala i slušala ih. Onaj dobri glasić me poticao i taman kad pomislim: "Gotovo je, neću bit smtonoša, dobra sam", odmah se javi zloban glas i odvrati me od tog mišljenja. Nisam ni sama znala što želim. Ubrzo sam krenula na preostale satove: Čarolije. Joj... Nisam napisala zadaću... Reći ću da sam imala hunjavicu, to kod Flitwicka uvijek pali... Onda Travarstvo... Samo trebam ubrat onu trubeću narcisu, ili kako već... I svi ostali satovi su prošli brzo. Već je bila noć. Stiglo je neko pismo. Greškom ili srećom. Bilo je namijenjeno Rachel. Pročitala sam:

Rachel!
Ponoć, zabranjena šuma.
T.M.R.

T.M.R. Tom Marvolo Riddle?? Odlična šansa da postanem smrtonoša. Dala sam ptici pismo i rekla:"Kriva adresa!"
............................................................
Ponoć......

Krenula sam niza stube i ogorčeno vidjela da je tamo Rachel. Krenula sam za njom. Stigle smo u šumu nevjerojatnnom brzinom. Voldemort je stajao okružen sa svim svojim sljedbenicima. Rachel im se pridružila. Ja sam ostala u grmlju. I čekala. Čekala taj trenutak. Nešto su tiho razgovarali. Ja sam se otkrila. Voldemort se spremao baciti na mene Avada Kedavru, ali sam ga spriječila. "Imam vam nešto za reći!" ali, nije zato stao s Kedavrom. Stao je još prije. Samo je rekao: "Dva dijela slagalice su složena, ostaje još jedan." Pogledala sam ga, ali sam rekla: "Želim postati smrtonoša. Želim Vam služiti, Gospodaru." Voldemort se zamislio, a iz nosnica, koje su zapravo bile prorez, siktao mu je hladan zrak. "Hmm...." napokon progovori "takva odanost i prije nego postaje smrtonoša, a ne zna dali će uopće postati Smrtonoša?? Takva sluga vrijedi zlata. Ali neće biti samo sluga, već i više od toga..."

the end.......

27.05.2007. | 18:57 | Komentari (24) | Print | # |

Tri vrlo različite osobe

Sjedila sam u društvenoj...sama...za promjenu... Zatvorenih očiju-izdanje u kojem me se može često vidjeti.A zašto da uopće otvorim oči? Da vidim koliko se zapravo razlikujem od drugih? Ne,hvala! Nikad to nisam htjela! Biti drugačija od drugih, mislim! Tko od mojih vršnjaka može reći da je od početka svog školovanja Voldemortov špijun? Da to sam bila svih ovih godina-špijun! Osoba koja će kad se odškoluje biti ubačena u redove Voldemortovih protivnika.Osoba koja će na kraju biti zaslužna da Voldemort zavlada svijetom. Jer kad je prije par godina ubio Harrya Pottera to mu je bila glavna želja...A tko bi bio bolja osoba za ulogu špijuna od mene,siroče koje je ostalo bez roditelja kad je imalo godinu dana? Dijete koje je on odgojio nakon smrti roditelja. Koliko god se to trudila sakriti pred drugima pred sobom nisam mogla sakriti;moji roditelji bili su smrtonoše!Svaki put kad bi na to pomislila zabolila bi me glava. "Ali ne, ja nisam takva! Nikad neću postati zla kao moji roditelji." Jesi li sigurna? Protiv toga se ne možeš boriti,takva je tvoja sudbina ! Odgovorio je maleni glasić u meni . Da sigurna sam! Takvu ulogu mi je odredio Voldemort!A ja ću se boriti protiv toga! Odgovorih glasiću i bila sam sigurna u svoje rijeći....Iz razmišljanja me u stvarnost vratio nećiji KHM , otvorih oći:
"Rachel,moraš otići u ravnateljičin kabinet"- progovorila je prijateljica sa moje godine. Klimnila sam glavom i uputila se prema kabinetu....Uskoro sam se našla pred vrata kabineta,pokucala sam i ušla. Tamo je bila ravnateljica,ali i .....Ivy i Maggie! Osobe s kojima sam bila najveća neprijateljica u ovih 7 godina koliko sam već ovdje. Još prvi put kad smo se vidjele među nama se stvorila velika mržnja! Za tu mržnju je možda bilo presudno to što smo nas tri bile prave suprotnosti.... O ,da, već prvi dan našeg dolaska u Hogwarts Ivy nas je osudila na zajedničku kaznu.
"Gosođice Rachel jeste li vi razbili prozor u hodniku pokraj učionice Napitaka?"-upitala me ravnateljica. Gledala sam u nju zbunjena,a zatim odgovorila da nisam.
"Gledajte cure prozor je razbijen,a jedna od vas ga je razbila.Što prije priznate prije ćete se izvući.Dakle?"
"Ja nisam kriva!"-tvrdoglavo smo odgovorile sve tri u isti glas.
Polako smo joj dizali živac...
"Netko od djece kaže da je vidio upravo vas, gospođice Ivy, vi kažete da je to napravila gospođica Maggie divnog li čuda ona krivi Rachel!"-rekla je ravnateljica sad već bjesno a zatim produžila: "pitam se što Rachel kaže na to"
"Gospođo ja sam cijeli ovaj dan bila u Gryffindorskoj društvenoj svi koji su bili tamo mogu to potvrditi"-odgovorila sam i iako sam mogla optužiti nekog drugog nisam to napravila.
"Dobro.Ako nitko ne želi priznati sutra sve tri imate kaznu možete ići!"
Sve tri smo se međusobno pogledali pogledom koji je jasno govorio:Crkni

Da, bio je to nastavak našeg neprijateljstva.......

By Rachel

25.05.2007. | 18:09 | Komentari (23) | Print | # |

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.